Premda proglašen za najgori auto ikada, za šklopociju bez premca, za otelotvorenje tehničke ružnoće, i šta sve još ne, Yugo 45 je za nas iz srca Balkana bio i ostao simbol lepote jednog prohujalog vremena. Ova pokretna kanta je plastičan primer one zamršene složenosti estetike ružnog koju je Eko maestralno revidirao u svojoj „Istoriji ružnoće“. U kakvom su to odnosu ružno i lepo? Da li se ova dva pojma nužno potiru ili između njih ima i uzajamnog ostvarivanja? Da li lepo i ružno jedno drugo podstrekuju, nadograđuju, produbljuju? U kakvom su odnosu uzvišena hrišćanska misao i gnusna hronologija Hristovog stradanja? Kada ružnoća zadire u svetost, a lepota u prizemnost i degutantnost?
Ništa stvoreno nije apsolutno ružno, reči su svetog Avgustina. Po obrnutoj logici ništa na ovom svetu nije ni apsolutno lepo. Kao bivši vlasnik Yuga priznajem da sam ne mali broj puta maštao i priželjkivao dan kada ću sesti za volan drugog auta: novijeg, brate, boljeg, sigurnijeg, oku privlačnijem, sa jačim motorom i boljim sistemom hlađenja. Danas, dok vozim taj noviji auto, jedna misao mi se nedvosmisleno nameće: pored svih prednosti novog mobilea – udobnosti, brzine, sigurnosti – izgubio sam ono glavno tokom dugih putovanja – izgubio sam sagovornika. Nema više umiljavanja, izliva nežnosti, uzajamnog bodrenja, teranja u tri lepe, mirenja i grozničavog sašaptavanja, jednom rečju, izgubio sam lepotu odnosa sa svojim autom.
Neka ti je večna slava moj rasklimatani koferčiću! Ne zameri, i ne zaboravi da neko, negde, možda baš sada, iz iskrenog i jakog razloga, tebe u pesmi pominje. A to nije ni malo, ni zanemarljivo. To je – lepo.
P.S. I da! hvala ti što me nikada, nigde, ni pod kojim uslovima nisi ostavio na cedilu (što se za ovo novo, moderno zapadnjačko govno ne može reći). Što bi rekla jedna petogodišnjakinja: Možda jesi ružan, al’ si neobičan.
Tekstove iz rubrike GLUVA SOBA možete pratiti i na facebook stranici Uvećanje.
No Comments