Klas Relocius, nemački novinar „lažov“ koji je uzburkao sve kulturne kuloare širom ovog našeg Zemljinog šara. Donedavno novinarski vunderkind, talenat bez premca, ovih dana ogavni lažov, prokuženik, životinja na stubu srama. Što bi naš narod rekao: Bruka i sramota! Gledam, čitam, dolaze do mene, vesti sa svih meridijana o bruci „nekad“ renomiranog Špigla i njihovog dojučerašnjeg jahača apokalipse, koji je, u međuvremenu, ostao bez svoje apokalipse. Nije da i ja nisam osetio šok, stid, gnusobu, jed na bombastičnu vest o Relociusovom nehumanom činu… Ma koga ja lažem!? Ne samo da nisam osetio ništa od navedenog (ZNAČI SLAGAO SAM), već mi se, da budem do kraja iskren, javila određena simpatija i saosećanje prema Klasu Relociusu i divljenje prema Špiglu, kao renomiranom, dugovečnom i nadasve cenjenom novinskom listu (ne, nisam nikada čitao njihov sadržaj, samo prenosim svetske, autoritativne utiske). I odmah da naglasim, da ne bude nikakvih neprijatnih nesuglasica: Relociusov čin jeste poslovno etički neispravan, a propust renomirane redakcije Špigla pomalo za podsmeh i pošalicu, ali! Neugodno mi je, kada imam u vidu slavnog Sofokleovog „Kralja Edipa“, da se na makar i najmanji način žestim prema činu koji bih možda bio kadar i sam da načinim (teška su iskušenja Gospodnja), i, sa druge strane, ostanem slep i neudivljen pred činom za koji nisam siguran da bih imao snage sam da ga načinim. Drugim rečima, to što je Špigl potkrepljene dokaze jednog svog drugog cenjenog radnika odlučio da prihvati, i ne samo to!, već i da ih objavi i pred celim svetom dobrovoljno i sam od sebe, vođen samo visokim moralnim i poslovnim kodeksom svog sopstvenog brenda, sedne u magareću klupu, vis-a-vis svetu uvek žednom tuđeg poniranja, tuđe bruke i slabosti, to je po Sofokleovom cenjenom mišljenju čin vredan svakog divljenja i uvažavanja. Vrhunska odgovornost. I zbog takvog profesionalnog i nadasve nadahnjujućeg poteza Špigl će ostati Špigl, koliko god to nekome smetalo i ne išlo u korist, i neće im se ljuljati ništa, osim možda jedne stvari. Jer svi mi pravimo greške. I na poslu i privatno. Male, glupe, uznemirujuće greške, koje tek ponekad narastu i mutiraju u nešto veće, ozbiljnije, razornije. Tek ponekad, ali i to je, kada se desi, previše. A koliko se puta napnemo da korigujemo te greške, te sitne defekte naših sopstvenih karaktera, koji, kako rekoh, tek ponekad degradiraju naš, i što je još češće, tuđi unutrašnji svet. Retko, veoma retko. Ako je i toliko. Ne znam, ako mene pitate, pristao bih da radim za taj Špigl, pre nego za neke druge, ne samo stoga što su zaposlenima plate (bar tako ja mislim) visoke i redovne, već što bih osećao čast da sarađujem sa onima koji neguju vrhunske profesionalne kriterijume, koji poštuju svoje zaposlene, veruju im (možda se ova stavka nakon skandala promeni), uvažavaju njihovo mišljenje, čak i onda kada se oslanja direktno o ugled firme. Možda i najvažnije, Špigl je više nego jasno pokazao šta misli i zašta smatra svoje konzumente, u ovom slučaju čitaoce, što se za ogroman broj drugih dnevnih listova, firmi, malih i velikih preduzeća, korporacija, ne može sa sigurnošću tvrditi.
Što se tiče Klasa Relociusa tu je stvar nešto komplikovanija. Jesno je ko dan da se čudesna kratka novinarska karijera ugasila i da tu nema spasa. Koliko je prčkao on je još i dobro prošao: nekoliko bajkovitih godina ostaće kao vrhunaravno sećanje na sjaj, priznanja, divljenje i pohvale za kojima svevremeni čovek teži skoro čitavog svog blesavog života, omamljen kao leptirica, makar samo i na par godina, dana, sati… I tu je pravda zadovoljena. Međutim, ono što mene draži jeste lavež, rika, drvlje i kamenje osuto na tridesetrogodišnjeg Relociusa. Dečko je priznao da je, manje ili više, lagao bar u četrnaest svojih reportaža, što se oštro kosi sa osnovnim novinarskim etičkim načelima: istinitost i tačnost, objektivnost, nepristrasnost, pravičnost i odgovornost. Pročitao sam nekoliko prevoda njegovih reportaža dostupnih na internetu (pošto nemački ne govorim niti razumem) i to zbilja jesu tekstovi jakih, slikovitih nadražaja, čiji plastični opisi, u pojedinim svojim delovima, više odgovaraju umetničkom no novinarskom stilu. Ali sad je sve palo u vodu, i ti tekstovi više nemaju vrednosti, jer je autor u njima „delom ili potpuno krivotvorio istinu“. Do koje granice, pitam se, novinari imaju pravo da distorziraju sliku? Želeo bih da vidim taj tas koji ne varira čas na jednu čas na drugu stranu kada meri količinu objektivnosti i potpunosti u nevidljivoj struji između recipijenta i posmatranog predmeta ili drugog živog bića. Kao i količinu izgubljene materije (ako mogu da se nećkaju spermatozoidi, zašto to isto ne bi mogli i utisci?) kod dojma koji se procesuira u komplikovanim sferama sive mase. Koliko uistinu prave slike dolazi do nas, a koliko je do naše subjektivne percepcije? Novinari su dobro upoznati sa ovom mučnom dilemom, ali verujem da ni pri najjačoj volji nisu kadri da osvetle gde se završava objektivisana istina jedne informacije, odakle počinje varljivi upliv subjektivnog. Dobro, kazaće neko, to je sasvim normalno za profesiju jednog novinara, no Relocius je svesno lagao i izmišljao u svojim reportažama. Mnoge javne ličnosti odustale su od davanja intervjua zato što, kako tvrde, novine nikada ne objave ono što su uistinu rekli. Pa, ili je njihov govor skraćen na najvažnijem mestu, ili su im reči ispreturane tako da su poprimile potpuno oprečno značenje, do toga da su nekom novinaru rekli, onako, „u prolazu“, tek rečenicu-dve a da je on posle na toj osnovi izmislio ceo razgovor. Ko još danas pamti vulgarne laži izrečene o ratu devedesetih koje je na svojim naslovnim stranicama objavljivao još jedan visoko cenjeni nemački novinski list – Zidojče Cajtung. Peter Handke (nemački pisac i intelektualac svetskog kova) do dana današnjeg vodi bitke sa zlim dusima u svojoj rodnoj zemlji, samo zato što se usudio da kaže da su izveštaji, podneti zapadnom građanstvu, povodom ratnih dešavanja na Balkanu, i to u trenucima dok je rat još trajao, ne samo neverodostojni, krivi i subjektivno obojeni, već neretko i posve lažni i domaštati, nehajno, i bez osećaja za posledicu, bačeni pred građanstvo kao kukuruz pred živinu. Pritom je šteta, izazvana takvim izveštavanjem, daleko veća nego u slučaju nesretnog Relociusa. Šta više, u slučaju jednog od Relociusovih denunciranih tekstova, pod nazivom „Rat u glavama“ (u kojem je dokazano, a i sam Relocius je priznao, da je izmišljeno skoro 90% teksta), sasvim je jasna autorova pacifistička poruka, što je, po mom mišljenju, i najveća vrednost ovog teksta. Takođe, u istoj reportaži, Relocius govori i piše o jednoj bolnoj temi koja se tiče svakog društva (rekao bih kroz istoriju), a to je odnos društva i države prema ratnim veteranima, njihovim ranama, spoljašnjim i unutrašnjim. Stilski način na koji je ova tema interpretirana, svakoga ko ju je pročitao navlači na samopreispitivanje, na post-odgovornost, na jasan glas o braći koja su nas branila ili napadala, prevarena tuđim mahinacijama i koristoljubljem. A takvih nas je mnogo! E, sad, meni je sasvim svejedno što je jedna takva Ideja došla iz bujne uobrazilje jednog novinara, a ne od, primera radi, jednog Kafke, ili Šulca, koji su takođe silno izmišljali, a kod kojih sam našao pregršt pitanja i odgovora koji se tiču mene, drugih, i sveta koji nas okružuje. Kao što mi je potpuno svejedno kada se nađem licem u lice sa laži, zloćom, pakosti, kukavičlukom, licemerjem, otvorenom mržnjom, da li te najniže pobude dolaze od Zidojče Cajtunga ili nekog drugog domaćeg ili stranog novinskog lista, od neke knjige ili konkretne osobe. U tom slučaju krajnji rezultat je uvek poražavajući. Špigl je strgao togu sa sebe i pre nego što je okrvavljena, i zbog tog čina taj novinski list ima moje duboko poštovanje, kao i iskrenu želju za budućim uspesima. Klas Relocius. Sudeći po svemu šanse su mu minimalne da nastavi sa novinarskim pozivom, makar i u nekom mizernom tabloidnom listu. Ali zato, sa druge strane, svoj nesumnjiv pripovedački dar može razviti na polzu nekog od mnogobrojnih literarnih (čitaj: umetničkih) pravaca. Ako bude tako, u meni će sigurno imati vernog čitaoca.




No Comments