NOVO ROĐENjE
Uloga kultnog don Vita Korleonea isprva je trebalo da pripadne Denu Tomasu. Ipak, kada se na jednom probnom snimanju pojavio Brando (sa vatom u ustima) i u svega jednoj minuti interpretirao mafijaškog bosa, i sam Tomas je odbio ulogu smatrajući da je Brando stvoren za nju. No, postojala su dva velika problema. Prvi je da producenti nisu hteli ni da čuju za Branda (svi holivudski radnici, poučeni iskustvom, strepeli su od saradnje sa Brandom), a drugi je taj da sam Brando nije želeo da propagira ništa što ima veze sa mafijom i gangsterima. Problem sa producentima je rešen tako što je Kopola izneo uslov: ili Brando ili on napušta snimanje po cenu svoje karijere. Nakon odobrenja od producenata, dugim i mučnim pregovorima i sam Brando je nagovoren da prihvati ulogu. Rezultat je otelotvorenje, po mišljenju mnogih, jednog od najoriginalnijih filmskih likova u istoriji sedme umetnosti. Kopola je rizikovao sa Brandom, naposletku ubo jack pot, ali je sve moglo biti i drugačije. Brando je svakodnevno kasnio na snimanja, odbijao je da uči scenario napamet (osobina koje se slepo držao još od kraja 50-ih), zbog čega su ostali glumci morali da lepe papiriće sa Brandovim tekstom na svoja čela, grudi i ostalim delovima tela. I to nije sve. Brando je na svoju ruku prepravljao originalni scenario, improvizujući nejčešće tokom samog snimanja, pa je tako čuvena izjava „daću im ponudu koju neće moći da odbiju“ spontana ideja samog Branda tokom snimanja scene, što je Kopola, na svu sreću, odlučio da zadrži. Koliko je Brando svom poslu prilazio sa nehajnošćui posprdnošću, odlično govori jedan detalj sa snimanja. Naime, tog dana trebalo je da bude snimljena scena kada Don Korleonea donose u kuću na nosilima (posledice čuvenog rešetanja kraj Forda). Scena je trebalo da se odradi rutinski, ali avaj! Nošenje Branda na nosilima uz strme stepenice (koji je u tom trenutku, istini na volju, već imao oko sto kilograma) nikako nije teklo glatko i po Kopolinoj zamisli. Scena je ponavljana više od 40 puta i taman kada je Kopola počeo da se hvata za srce („mislim da su problemi koji su pratili taj film ozbiljno ugrozili moje zdravlje. Sve je ukazivalo na to da film neću uspeti da završim i da je tu mojoj karijeri kraj“, rekao je Kopola nakon enormnog uspeha koji je film postigao), Brando je svukao pokrivač sa sebe i, na zaprepašćenje cele ekipe, izvorište problema postalo je jasno ko dan: Brando je osim svojom težinom nosilo preopteretio gomilom tegova koje je fino „ušuškao“ svuda oko sebe. Iako besan Kopola je oprostio Brandu neobičan smisao za humor, jer, bože!, kada radite sa genijem ovakve stvari su neminovne. (Zamišljam našeg Vuka i njegove muke kroz koje je prolazio „sarađujući“ sa onim opičenim guslarom.) Brando je za ovu ulogu dobio svog drugog Oskara, ali je odbio da se pojavi na ceremoniji uručenja u znak podrške Indijancima, zgrožen načinom na koji se tema Indijanaca tretira u Holivudu (počev od kasnih 60-ih od Branda je tokom intervjua bilo skoro nemoguće izvući išta drugo osim teme o pravima Indijanaca i Afroamerikanaca).
Već naredne godine Brando je zaradio još jednu nominaciju za Oskara ulogom u kontroverznom Bertolučijevom filmu „Poslednji tango u Parizu“, da bi, nakon toga, zabatalio glumu jednom za svagda (ne doslovno, već više posvećenošću, koja je i do tada već bila na klimavim nogama), osim u još dva slučaja:ulogom pukovnika Kerca u „Apokalipsi danas“ (1979) i sporednom ulogom advokata (poslednja nominacija za Oskara) u „Bela sezona suše“ (1989). U prvom slučaju ponovo je istraumatizirao nesretnog Kopolu (na snimanje je došao ne znajući ni koja je radnja u filmu, sa trideset kila viška i potpuno obrijane glave, što je bilo protivno fizičkim osobinama lika kojeg je trebao da glumi), ali je svojim kratkim pojavljivanjem uspeo da u ovom ionako tehnički savršenom filmu da notu koju, verovatno, bez njegove role ne bi u potpunosti imao. U „Beloj sezoni suše“, čija je tema rasna diskriminacija u Africi, Brando je, istina u sceni od svega dve-tri minute, po poslednji put zabriljirao, što i ne čudi, kada se zna koliko je Brandu ova tema bila bitna. Poslednji film koji je snimio bio je „Plen“ (2001), gde je lakonski glumio pored Roberta de Nira i Edvarda Nortona (i ovde je imao nerazumljiv prohtev da u većini scena ne bude snimljen ispod pasa, a da bi bio siguran u rediteljevo obećanje, glumio je bez pantalona, samo u donjem vešu).
IZA KULISA
Marlon Brando, čovek koji je tokom pedeset godina karijere glumio u jedva pedeset filmova, od čega se na prste leve i desne ruke jednog metalostrugara mogu nabrojati role koje su od istinskog značaja, svojim ekscentričnim ponašanjem i zajebantskim odnosom prema poslu kojim se bavio lišio nas je ko zna koliko još uloga koje su kadre da proizvedu onaj čuveni doživljaj katarze. Jebi ga, sad, šta je tu je. Ali i sa onih nekoliko uloga, kojima se ozbiljno posvetio, Brando je zauvek obeležio svet glume, pozorišta i filma. Primiti toliki dar, sa takvom dozom neozbiljnosti, drskosti i gađenja, mogu samo retki ljudi. Njegova gluma nikoga nije ostavljala ravnodušnim, čak ni u onim ulogama za koje su kritičari tvrdili da su neobuzdana tehnička baljezganja (zbog kojih je dva puta bio nominovan Zlatnom malinom, što će reći nagradom za najgoreg glumca godine, a jednom ju je i osvojio). Jedini genije na polju glume, kako ga je opisao E. Kazan, vodio je život jednako uzbudljiv kao i kod likova koje je glumio. Imao je tri braka (sva tri je okončao razvodom), veliki broj dece (na pitanje novinara Larija Kinga koliko tačno dece ima odgovorio je: ne znam, mislim oko desetoro), prva je ličnost u Holivudu koja je sebi kupila ostrvo, neumorni borac za prava Indijanaca, Afroamerikanaca, homoseksualaca, životinja i njihovog staništa, svih uvređenih i poniženih, neshvaćenih i neprihvaćenih. Toliko je izgarao u toj neprekidnoj borbi da je zbog toga dolazio u otvoren sukob sa javnim mnjenjem, Holivudom, političarima, bankarima i mnogim drugim „govnarima“, kako ih je jednom prilikom nazvao, čije je jedino osećanje osećanje sopstvene zarade. Horor sagovornik, kako su ga novinari oslovljavali, živeo je celog života po pravilima koja je sam smislio, zbog čega je neretko morao da plaća visoku cenu. Umro je u Los Anđelesu 1. jula 2004. kao, svesno ili ne, potpuni opozit u odnosu na celokupnu sliku koju je javnost o njemu tokom pedeset godina tkala. Kremiran je po sopstvenoj želji, jer ga je užasavala pomisao da će mu na grob „dolaziti gomila obožavalaca i tu se samozadovoljavati“. Jedan deo njegovog pepela je rasut u Dolini smrti, a drugi na njegovom omiljenom ostrvu na Tahitiju. Tako je ova čudesna ličnost napravila pun krug i vratila se elementima od kojih su njegova pojava i talenat, po svemu sudeći, bili satkani: neuhvatljive prozirnosti sunčevog zraka, nesnošljive užarenosti peska, mistične snage vetra i milozvučnih vodenih talasa.
No Comments