UMETNOST I KULTURA

LITERATURA vs ŽIVOT

NAJAVA

Ako parafraziramo jednu Kišovu „večitu dilemu“, najkraće sročenu: „Pisati ili živeti?“, mogli bismo postaviti i sledeće pitanje: Šta je svrsishodnije: čitanje ili život sam? Ako čitam, ne propuštam li čitav jedan život, od krvi i mesa, tu, ispred, odmah ispod moga prozora? A opet, ako ne čitam, ne odričem li se prava da znam, da budem obavešten, da imam to preimućstvo da saznam i spoznam, pa makar, eto, i ono drvo tamo? Živeti i pustiti da stvari idu svojim tokom ili čitati i pustiti da stvari idu svojim tokom, večita je dilema.

Nametnuo se dojam da se život nikada više nije cenio a manje vredeo nego u ovoj našoj, milenijumskoj eri. A da je čitanje više obezvređeno i, ne omrznuto, ne anatemisano, već ono mnogo gore, ono najgore – depersonalizovano, lišeno svoje opredmetljenosti, tvar nestala u vakuumu. „Šta radiš?“, najčešće je pitanje koje ja, danas, ovde, među nama, čujem. Izravno meni upućeno, ili nekom drugom, sa strane. „Eto, stojim i ćaskam sa tobom?, odgovaram ja ponekad i ponekad neko sa strane. „ Ne, ne pitam te to. Čime se baviš (u slobodnom prevodu glagol „baviš“, u ovom slučaju, može se prevesti kao: Šta radiš da bi preživeo? Koja ti je struka? Zašta si specijalizovan, čoveče? Lovu! Lovu! Kako zarađuješ lovu? To te pitam. Jesi li prijavljen ili radiš na crno, prijatelju? Od čega uplaćuješ penziono i kako, ludo prokleta, plaćaš letovanje… zimovanje… račune… kafice… taksiste… tamburaše… ulaznice… tašnice… brkove… lizalice i žvake? To te pitam.)? Šta radiš?“, uporno zapitkuje sagovornik.

I čik recite da čitate. Pogled koji vam vaš sagovornik uputi, pogled umrtvljen, bezvoljan, lišen svesti, plastično opisuje termin koji je psihologija determinisala kao stuporni pogled. Naknadno se čini da je bolje bilo reći ma šta drugo, makar i „eto, najviše me se dopada da svakim danom, od 12 do 14 h, sedim snuždeno na obali reke, bacam kamenčiće u njen tok i stupornim pogledom brojim koliko valova tako nastaje“, nego reći da čitaš. Ozbiljno. Jednom prilikom je jednog mog prijatelja zaustavio saobraćajac zato što nije ispoštovao STOP, i kada je narogušenom isledniku rekao da je završio književnost (što ti ga dođe kao sinonim za „čitam“), ovaj drug sa šapkom ga je samo pogledao, onim stupornim pogledom, i pustio bez kazne, samo sa opomenom. Kažem vam, ukoliko spadate u one koji se groze sažaljenja, bolje je reći bilo šta drugo nego reći da čitate.

Sa druge strane, koliko olako prezremo one koji, eto, samo žive. Rade posao koji ih ne golica u nutrini, ali je dobra zarada. Idu na putovanja i tamo žderu lokalne specijalitete, sunčaju se i skijaju, loču. Vraćaju se potom na posa’, malo se kartaju, malo dremaju, pa na utakmicu. Menjaju partnere, pa se venčavaju, vole, pa se svađaju. Razvode se. Ponekad se s nekim potuku a ponekad pobratime. Malo na kuglanje, pa opet godišnji, pa u lokalni bar na trač partiju, suze, smeh, penzija, šah, starost, bolest… opelo.

Ko je od ova dva tipa ljudi, knjiški sangvinik ili izaslanik „slatkog života“, više u pravu?

RUNDA I

Kada vam je jezik brži od pameti, kada graknete i svom sagovorniku kažete „ja čitam“, onda valja nešto reći u svoju korist, ili u korist čitanja – što mu, na koncu konca, dođe isto. I pomislićete, ali mu nećete reći: „Istina, Literatura nije Život. Ona nije ni veća ni manja od Života, kako su to pojedini pokušali da predstave. Literatura dopunjuje Život, ona je kao produžena ruka samog Života. Slažem se, ne postoji knjiga vrednija od Života, ali bez mnoge knjige Život, ma koliko koloritan bio, ostaje sveden na jednu običnu meru, na puku subjektivnost. Ukoliko Život nije prožet Literaturom, on tada biva lišen svoje punoće, zaokruženosti, svog istinskog smisla. Život ne sagledan kroz knjigu, kroz njen ma koji rod, samo je prazan eho, manje-više zanimljiv poput nekog izumrlog jezika, samo delimično stvaran ali u biti ništa. Kao kamen na dnu mora. Ništa! Bez zadiranja u Literaturu, bez nadograđivanja individualnog kroz kolektivno, bez onog veštačkog osvetljenja stone lampe, podno koje je mašta modernog čoveka jedino kadra da raste i da se razvija, Život nije kadar da se oslobodi prokletstva efemernosti. Ma kakva iskustva – a iskustvo je sve – jednog Života bila, ta iskustva, bez upliva Literature, ostaju jalova, a njihov uticaj i nužnost manji su od uticaja i nužnosti jedne prazne kutije ispljunute na obalu nakon brodoloma. Život lišen iskustva Literature postaje samo niz simulakruma, manje stvaran, manje bitan od života domaštatog u Literaturi. Jer, napose, ono što nije zapisano kao da se nikada nije ni desilo“. Kažem, pomislićete, ali mu nećete reći, i to ne stoga što je vaš sagovornik glup zato što ne čita, ne!, – čitanje ima veze sa obaveštenošću, ne izravno sa samom inteligencijom, pa, kada mi neko kaže: „Ja sam glup, nisam načitan ko ti“, padam u dijalektičku obamrlost i gubim volju za ma kakvim daljim razgovorom sa dotičnim – već upravo zato što čitanje, to divno preimućstvo čoveka, ne trpi nametljivost, slavopojku, guranje ma pod čiji nos, već više voli da ostane slobodno, volji na volju. Literatura se sama nudi, svima, bez izuzetka, no odbija da bude ičije vlasništvo. Ona prezire nametljivost. Ako pokušate silom da je nametnete, sebi ili nekom drugom, ona se zatvara, izmiče, postaje mučna i nesnosna. (To se najbolje da primetiti u školstvu kada na kraju časa zavibrira uslov: „Do sledećeg časa da ste svi pročitali ’Anu Karenjinu’, inače…“.) Literatura je u dosluhu jedino sa slobodom. Ona je slobodna da prelazi iz ruke u ruku a da se ne uprlja. Da spava po tuđim domovima i krevetima a da se ne iskompromitira. Literatura (ne mi) je imuna na podsmehe, na večito opanjkavanje, čak i na prezir. Ona to sebi može da dozvoli zato što je svesna svoje drugojačijosti, svoje mnogostrukosti i svoje uloge sveznajućeg subjekta. Možemo joj se smejati, kao glumcu na pozornici, ali kada stanemo s njom oči u oči, higijene radi, najpametnije je iskazati poštovanje (naglasio bih ovde onaj Jerotićev uvid da „strahopoštovanje“ i „poštovanje“ nisu sinonimi!).

Literatura je sređeno i definisano iskustvo Života. Bez nje ovaj Život nema oblik – što samo po sebi ne znači da nije životvoran – nema lika ni svoju masu; razdragan jeste, ali bez usta, ušiju i očiju, slep, nedotavan da nam pruži ikakvu suštinu, bilo kakav uvid koji bi nas mogao opravdati kao zbilja živim.

Literatura ne nudi odgovore (osim u petparačkim romanima i novinskim biltenima). Ona u najboljem slučaju nudi samo nova pitanja, ali pitanja koja su u sintezi sa mogućim odgovorom prethodnog pitanja. Volter je rekao: „Sudite o ljudima pre po pitanjima koja postavljaju nego po odgovorima koje daju“. A Literatura je tu, opet, savestan prijatelj.

RUNDA II      

Ipak, osloniti se samo na čitanje i život utemeljen na varljivom imaginarijumu literarnog sveta, stvar je rđava i u biti promašena. Opasno je uvaljivati sebe u ono što nije ništa drugo do pepeo života. Ostaci ko zna koga i čega. Lako je inficirati se, a onda vam sledi ozbiljan tretman. Neretko, sudeći po mnogobrojnim slučajevima, i medicinski. Jer šta je Život bez svojih sokova, bez libida, bez pogleda upućenog s druge strane, bez umilne toplote na svojoj koži, bez neumitne snage sadržane u svojoj fizičkoj silovitosti – jedna velika iluzija. A čovek nije iluzija. Ne, to ne može biti! Pomisli prvo na sebe: na oštar, fizički, opredmetljen bol koji si barem jednom barem negde morao osetiti; na ljubav koju si primio od roditelja možda, od sestre, od prijatelja, od mačke ili od kučeta; na čudesnu telesnu energiju onda kada ti je neko iznebuha onako baš, baš pomogao – ne, to nije iluzija, ta umilna struja što u tim trenucima prožima ljudsko telo, to ne može biti varka, sve ostalo – da, ali to ne! Nikako! Ili mržnju koju si nekada osetio na svojoj koži, bilo kad, bilo gde, makar i od raspomamljenog dobermana što ti zubalom blica s druge strane ograde. Ta gusta entropija koja nas spaja s predmetom našeg nesporazuma ne može biti ništa. To je sve, to je Život sam. Nevidljiv, ali uvek prisutan: kao tamna mrlja negde u našem telu. Stoga prezir prema knjiškim moljcima, tim starcima koji znaju sve o ljubavi ali ne znaju da ljube, da pozajmim ovde jedan termin Izeta Sarajlića. Stoga pogled sa visine za one koji misle da žive samo zato što imaju uvid u tuđe živote, a svog, međutim, nemaju. Za one što nešto znaju, ali bez praktičnog iskustva. Grafoman je prevrnuta ličnost. Pogled mu dopire daleko, i vidi dobro, često i ispravno, ali sa jednom omaškom – gleda u pogrešnom pravcu. Pogleda uperenog u horizonte, na divnu plamteću mrlju flote u borbi, dok se na njegovom sopstvenom brodu odvija bitka. Otuda ljudi skloni strastvenom čitanju uvek deluju nekako odsutno, sanjivo, popularnije rečeno – izgubljeno. I što je vrlo zanimljiv slučaj, grafoman je, pred onim orkanskim naletima sudbine što bar jednom, pre ili kasnije, nastupi u svačijem životu, znatno tromiji, neodlučniji, nespretniji od čoveka koji možda nikad ništa pročitao nije, možda ne ume ni da sriče, ali je ostao u dosluhu sa samim Životom i kao takav postao cenjen sparing partner – ume precizno da promeri balistiku sledećeg udara, njegovu snagu i silovitost, i da ga na taj način uvek za dlaku izbegne. Oni što čitaju znaju koliko je Život najvećim svojim delom apsurdan, zamajan. Oni to znaju, ali odbijaju da prekinu tu farsu zvanu Život, sve vireći na jedno oko, očekujući ushićeno kao dete u cirkusu, koji će sledeći trik Život izvesti. Šta on to meni ima još da ponudi? A ima. Nema te tematike, te forme koju Život nije kadar da savlada, da je idealno okrati ili produži već po sopstvenoj volji. Recite mi, molim vas, koje literarno delo može sebi da dozvoli takvu logičku nedoslednost, jedan takav ničim definisan narativni skok, takav nivo patetike koja nadrasta samu sebe i prestaje biti patetika, kao što je Život udesio sa onim filipinskim parom koji su u onoj nesreći iz 2004. izgubili troje dece, da bi nekoliko meseci potom dobili zdrave trojke? Recite iskreno da li biste nastavili da čitate takvo naklapanje? A eto, kod Života i to prođe, pa još kažemo i WOW!, svaka čast. A o čemu bi to pričala literatura da nema života, da je život stavljen po strani, a literatura gurnuta napred? Sva snaga dolazi od strane života. Literatura, lišena Života, ne poseduje snagu. Ona je tad svedena na jednu lažnu meru, nesposobna da se odlepi od trivijalnosti. Kao takva, ona postaje pandan igre, a igra, koliko god sublimna bila, jeste samo predvorje Života, ali nikako i Život sam. Literatura koja ne ističe iz Života jeste samo prazan hod, puki odblesak, kao ogledalo bačeno u svemir.  

RUNDA III

Literatura i Život nisu u suprotnosti. Dobra Literatura uvek asocira na život, i obrnuto. Ne bi trebalo da idu jedno bez drugog. Život je taj koji oduhovljuje Literaturu, a Literatura je tu da da neki smisao životu. U suprotnom, Život ne bi bio ništa drugo do „buncanje jednog ludaka“, kako je to Šekspir primetio. Treba znati: latinski koren reči koju nazivamo postojanje (ex-sistere) znači biti van sebe – egzistencija je ludilo, dodaje na ovo Migel de Unamuno. Literatura, kako-tako, postavlja stvari na svoje mesto. Ona vivisekcira i marljivo kartografiše sve ono što Život, poput hiperaktivnog deteta, ostavlja za sobom nehajno razbacano. Literatura je majka, i samo se kroz Život produžava. Onaj ko čita on zna; onaj ko zna on ume; onaj ko ume taj sme; onaj koji se usudi taj i živi. Neko će, opet, reći: „Braćala, nemam ti ja vremena za literaturu – ja živim!“ Ali, pitam sad ja, kako je moguće živeti bez Literature? To nije Život, to je tek egzistencija: jesti, piti, pariti se i spavati, pa sve ispočetka. A sanjati? Šta sanjati? O čemu maštati? Kako materijalizovati san ako se prethodno ne sanja? Rašta mi ovaj život ako ne mogu ni jedan svoj san, ni jednu misao ili ideju, postaviti na neko mesto van sebe samog i tako je sagledati, dotaći, pomilovati i prigrliti! Kako da znam da uistinu živim? Sa čim da se uporedim? Recite i vi nešto, pobogu, gospodine Kiš! Pa vi ste danas, na neki način, i inicirali ovu misaonu papazjaniju. „Dobro de, smirite se“, progovara Danilo. „Imaginarno prebiva između knjiga i lampe. Čovek više ne nosi fantastično u svome srcu; ne nalazi ga ni u izvitoperenosti prirode; fantastično se crpe iz egzaktnosti znanja; bogatsvo fantastičnog leži skriveno u dokumentima. Da bi se sanjalo, ne treba zatvoriti oči, treba čitati. Istinska slika nastaje iz znanja.“ Oh, hvala vam! Dovoljno je. A sad odoh na rakiju, među ljude, da malo poživim.

EPILOG

Zato, Literatura i Život, ako se ne prožimaju, jesu samo treperava masa koja stalno, neovisno od nas samih, menja svoj oblik, poput amebe. Sudeći po svemu najbolje je praktikovati po malo i jedno i drugo, pa, shodno tome, rezultat ovog meča glasi: NEREŠENO!

No Comments
Previous Post
01/02/2019
Next Post
01/02/2019

No Comments

    Leave a Reply